Stani, poslušaj tišinu! Slušaj srce, slušaj tajnu što je život zoveš!

Znatan gubitak težine, strah od debljanja, iskrivljena slika o tijelu, samo su neki simptomi anoreksije, vrlo teške psihičke bolesti.
Bulimija je vrlo sličan poremećaj u prehrani koji se očituje, kao i anoreksija, pojačanim strahom od debljanja, ali i čestim potajnim konzumiranjem hrane te povraćanjem pojedenog.
Te dvije bolesti mnogima izgledaju kao običan hir, čak i mnogi profesionalci nisu, na žalost, apremni prihvatiti to stanje kao vrlo ozbiljnu psihičku bolest.

Mediji nas svakodnevno sa svake strane obasipaju manekenkama koje imaju „super liniju“ te se na njih ugledaju mnoge adolescentice.
Žele biti kao i one. Žele imati točno određene (savršene) mjere, da im težina ni slučajno ne prijeđe koji gram više od predviđenog za njihovu visinu i godine. Opsjednutost vlastitom tjelesnom težinom, odnosno mršavošću u posljednje je vrijeme zavladalo svijetom.
Prema procjenama, u Hrvatskoj boluje oko dvadeset tisuća osoba od anoreksije i bulimije. Najviše je mladiih, inače zdravih djevojaka, ali, nažalost, mnoge od njih neće doživjeti četrdesetu. Oko dvije tisuće umrijet će ranije, bolest će ih uništiti na ovaj ili onaj način.
Statističarima možda dvije tisuće smrti na četiri milijuna stanovnika u Hrvatskoj ne izgledaju mnogo. Ali pogledajmo tko to nepotrebno umire: najvećim dijelom mlade, natptosječno inteligentne, osjećajne djevojke, koje bi mogle, ako ozdrave, zahvaljujući svom altruizmu dati ovom društvu upravo ono što mu tako nedostaje: ljubav i brižnost za druge.

Znači, sve se može, ako se hoće, ako se to želi svim srcem. Naravno, uz potrebnu medicinsku pomoć i uz podršku svojih bližnjih.
A da bi se sve to spriječilo, potreban je dobar odnos prema samome sebi, odnosno vjera u sebe i mišljenje da čovjek vrijedi puno više iznutra, u duši, nego izvana ili, jednostavnije rečeno, nije sve u izgledu.

Kada jezike bih sve govorio
A ljubavi ne bih imao
Bio bih mjed što ječi
Cimbal što zveči
Samo prašina i dim bez ljubavi!

Kada imao bih proricanja dar
I znao tajne, znao znanje sve
Snagom vjere premještao brda
I svo blago za bijedne predao,
Bez ljubavi mi ništa ne bi vrijedilo!

Ljubav je strpljiva,
Ljubav dobrostiva,
Ljubav ne zavidi,
Ne hvali se,
Ne oholi,
Nepristojna nije,
Ne pravda se,
Nije razdražljiva,
Prašta,
Zlo zaboravlja,
Ljubav je strpljiva,
Ljubav dobrostiva,
Ljubav ne zavidi,
Ne hvali se,
Ne oholi,
Pravdi se raduje,
Sve vjeruje,
Svemu se nada,
Sve podnosi,
Ispričava!

Proroštva – ona će iščeznuti,
Jezici – oni će umuknuti,
Kada s neba savršeno dođe
Sve nesavršeno tu će nestati.
Samo ljubav nikad neće prestati!

Ljubav je strpljiva,
Ljubav dobrostiva,
Ljubav ne zavidi,
Ne hvali se,
Ne oholi,
Nepristojna nije,
Ne pravda se,
Nije razdražljiva,
Prašta,

Zlo zaboravlja,
Ljubav je strpljiva,
Ljubav dobrostiva,
Ljubav ne zavidi,
Ne hvali se,
Ne oholi,
Pravdi se raduje,
Sve vjeruje,
Svemu se nada,
Sve podnosi,
Ispričava!

Jedan dječak je želio sresti Boga. Znao je da treba dugo putovati do mjesta gdje on živi, pa je zato spremio svoju prtljagu s omiljenim kolačićima i pakiranjem od šest boca voćnog soka te krenuo u svoju pustolovinu
Kad je odmakao, susreo je nekog starca. Sjedio je u perivoju i mirno hranio nekoliko golubova. Dječak je sjeo blizu njega i otvorio svoju prtljagu. Upravo se htio osvježiti voćnim sokom kad spazi da starac izgleda gladan, pa mu ponudi jedan kolačić.

Starac ga je zahvalno primio i nasmiješio se dječaku. Njegov je osmijeh bio tako prijateljski da je dječak zaželio ponovno ga vidjeti, pa mu je sada ponudio bočicu voćnog soka.

Starac mu se ponovno nasmiješio. Dječak je bio izvan sebe. Sjedili su čitavo popodne jedući i smijući se, bez da su izgovorili jednu jedinu riječ.

U međuvremenu se smračilo, dječak je osjetio umor i ustao je da pođe, ali tek što je napravio nekoliko koraka, okrenuo se, potrčao nazad do starca i snažno ga zagrlio. Starac mu je darovao najveći osmijeh do sada.

Kada je dječak ubrzo otvorio vrata svoje kuće, majka je bila iznenađena radošću na njegovom licu. Upitala ga je:

'Što je to što si danas napravio da te je tako obradovalo?'

Odgovorio je:

'Ručao sam s Bogom.' No, prije nego što je njegova majka uspjela odgovoriti, dodao je:

'Znaš što, Bog ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidio.'

U međuvremenu starac, također prožet radošću, vratio se kući. Njegov je sin bio začuđen odsjajem mira na njegovom licu i upitao ga je:

'Tata, što je to što si danas učinio da te je tako obradovalo?'

Odgovorio je:

'Jeo sam kolačiće u perivoju s Bogom.' Za svaki slučaj, prije nego što je njegov sin odgovorio, dodao je:

'Znaš što, puno je mlađi nego što sam mislio.'

Prečesto podcjenjujemo snagu dodira, osmijeha, ljubazne riječi, uha koje nas sluša, iskrene pohvale ili najmanji čin pažnje, a svi oni imaju snagu darovati nam život. Ljudi ulaze u naš život sasvim slučajno i u bilo kojem trenutku u životu. Sve ih jednako primi!

Lutao sam ovim svijetom,
sam bez cilja i bez nade.
Umoran od svojih rana,
umoran od svih lutanja.
Sve dok me tvoja ljubav, Bože, nije dotakla,
sve dok me tvoja ljubav, Bože, nije podigla iz blata.

Nije bilo prijatelja,
nije bilo nikog
ruku da mi pruži,
moju bol da podijeli...
Sve dok me tvoje boli nisu iscijelile,
sve dok mi tvoje svjetlo nije sve moje rastjeralo tmine.

Samo tvoja ljubav može
učiniti da sve procvjeta,
samo tvoja ljubav može
upaliti nova svjetla.
Samo tvoja ljubav, Bože!

Nema takve pjesme,
nema takvih riječi,
kojima bih mogao
hvalu ti izreći.
Neka ti život moj, o Bože, bude hvala.
Neka ti život moj o Bože, bude pjesma koja nema kraja.

Samo tvoja ljubav može
učiniti da sve procvjeta,
samo tvoja ljubav može
upaliti nova svjetla.
Samo tvoja ljubav, Bože!

Booook!
Evo i mene...
Ne mogu vjerovati kako mi ljeto brzo prolazi. Nisam se ni okrenula, a već je završio 7. mjesec!
Vrijeme stvarno brzo prolazi...

Od posljednjeg posta je prošlo mnooogo vremena.
U međuvremenu sam upisala Klasičnu katoličku gimnaziju!
Jako sam sretna zbog toga, jer mi je to želja već dvije godine (tj. odonda kad se otvorila).
Uglavnom.

Tako... ne znam što da više pišem.
Nemam inspiracije, a post sam, iskreno, napisala da imam barem jedan post u 7. mjesecu.
Ne želim opet praviti one ogromenske pauze između dva posta.

Za sada je to sve...
Pozdravljam svoj budući razred KKG-e, ali i svoj bivši 8.D razred!
Također pozdravljam sve koji me poznaju i koji me ne poznaju...

Komajte...
BY, BY!

Mi smo ljudi vrlo nezahvalni, kako prema drugima, kako prema samima sebi, kako prema Bogu.
Posvuda i uvijek tražimo neko savršenstvo. Savršenstvo koje ne postoji. U biti, sami želimo biti savršeni.

Ne nalazimo ni u čemu utjehu, nešto što će nas ojačati i potaknuti da krenemo dalje, da ne stojimo na mjestu.
To može biti nešto vrlo malo, neki mali znak. Uzmimo ovaj primjer.

Noć je. Oprezno koračam kroz mračnu ulicu. Sve su svjetiljke ugašene. Prođem pokraj jedne takve, a ona se iznenada upali.

Treba tražiti sreću u malim stvarima, kako bi rekli, "sitnice krupnice".
Ne smijemo se stalno oslanjati na materijalna dobra, već ona duhovna.

Čak mislim da poneki ljudi nisu ni svesni kakav su čudesan dar dobili. Dar života. Da nisu ni svjesni toga da oni sada žive, ali da će jednoga dana prestati živjeti, da će umrijeti.

Ja sam, također, prije bila jedna od njih.
Međutim, počela sam razmišljati. Isprva ni sama nisam znala o čemu. Nisam bila svjesna toga razmišljanja.
Jedna večer, pa druga, treća i tako redom.
Shvatila sam da ovaj moj boravak na ovome svijetu neće trajati vječno.

Nitko ne zna kada će se zaputiti na putovanje. Putovanje koje će ga odvesti s ovoga svijeta i odvesti u vječnost.
Zato, vrijeme je. Vrijeme je da razmislimo o sebi. Ne samo o sebi, već i o drugima, o svemu što nas okružuje.
Budimo ponosni na sebe, na svoj dar života kojega smo primili od Boga...
Jer, vjerojatno nismo ovdje bez razloga.

Ne znam je li ovaj esej o mojemu trenutku spoznaje ili ne, ali zasigurno je izvješće o mojemu shvaćanju života.
A možda nekoga i potakne na razmišljanje.

Tko zna...

Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo."
...... citati iz pjesme Dobriše Cesarića "Voćka poslije kiše"

Jučer mi je bio rođendan.
Bio je to moj najluđi rođendan dosad.
Nisam se ni nadala da će to tako biti.
Mislila sam da će mi rođendan proći kao i prošle godine, tj. UŽASNO!

Ali, ne. Nije bilo tako.

„Gle malu voćku poslije kiše,
Puna je kapi, pa se njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.“

Rado bih vam detaljno opisala jučerašnji dan ali mi se jednostavno ne da.

Današnji dan je bio kao i svaki drugi. Kao što sam počela ovaj post, opet sam "obično, malo, jadno drvo.".
Danas je sva ta "čarolija" nestala. Netragom je nestala. Nažalost.
No, što se može...

Ne smije se živjeti u prošlosti.

Međutim, toga se baš i ne pridržavam.
Neće valjda svijet propasti...

Promijenila sam dizajn. Pomalo mi je već i dosadio onaj prošli.

To je za sada sve. Nemam nikakvu, ali baš nikakvu inspiraciju za pisanje.

Pozdravljam cijeli svoj razred (osim pojedinaca), sve koji me poznaju i koji me ne poznaju.

Jedva čekam da osvane taj dan...
To će se dogoditi točno za tjedan dana... 15. siječnja 2009.
Ne mogu vjerovati...
Nadam se da će mi taj dan biti dobar.
Nadam se da neće biti kao prošle godine.
Nadam se da će mi se nešto lijepo dogoditi.
Da bar...
Ali to su samo maštarije.
Plodovi moje mašte...
Kao da bi se meni moglo za rođendan nešto lijepo dogoditi...
Možeš si misliti...
Čini se da ćemo idući tjedan u školu.
Ništa od "preskakanja" tjedna...
Čini se da će se to sve lijepo srediti... Ili neće?????!!!!!!!
Ma, ne znam ni sama.
Danas je završila sedma sezona Gilmoreica...
Baš su mi zakon...
Presuper, preotkačene...
Oprostite, čini se, na lažnoj uzbuni za školu..
Da...
Pozdrav...
By, by...
P.S. Htjela bih promijeniti dizajn, ali ne bi crni....
Jel' zna tko gdje mogu naći dizajn a da nije crni. Na kojem linku...
Ajd komajte...
By...

Upravo sam na teletextu RTL televizije pročitala da zbog nedostatka plina škole neće biti još tjedan dana. To je sreća u nesreći. Totalno. A zapravo kad malo bolje pogledam na sve to, to je užasno. Natjecanje iz njemačkog je 21. siječnja, a i zemljopis i vjeronauk nisu daleko, a sim toga, zadnji dan ove školske godine trebao je biti 10. lipnja 2009., a sad... Ja stvarno ne bih htjela da odgode školu za tjedan dana... Ne znam što pišem. Ne znam što mi je...
Tako je hladno vani i užasno je... Ne znam...
Pozdrav, bok...

Ljudi moji! Sretna vam nova godina! Neka u ovoj novoj godini imate više zdravlja, sreće, ljubavi, uspjeha i svega lijepoga! Nova godina je počela doista lijepo. Nakon što sam se probudila i dignula rolete, skoro sam poskočila od iznenađenja. Vani je sve bilo bijelo! Nisam mogla vjerovati svojim očima! Kad se sjetim, i prošle godine je padao snijeg na Novu godinu. Sada, dok pišem ovaj post, pomalo paducka snijeg i ja uživam u ugođaju.
Želim da u 2009. godini imam više, prije svega, zdravlja, jer me prošle godine baš i nije služilo. Onda uspjeha u školi i sreće da se mogu upisati u srednju gdje zaista želim ići, zatim, naravno, ljubavi i kao što sam već rekla, svega lijepog! Nadam se da će ova godina biti puno bolja od prijašnje i tako...
Više ne znam što da pišem pa vas opet pozdravljam...

Prije godinu dana moj deda je bio još živ. Umro je iznenada, 14. studenog 2008. godine. Zvao se Stjepan. Danas mu je imendan. Prije godinu dana na Božić je baka pravila ručak. Deda je bio tamo. S njom. Ne mogu vjerovati. Nisam ni slutila da bi mogao umrijeti. Oko prvog svibnja ove godine dobio je moždani udar. Jedva se izvukao. Ali, izvukao se. Pet dana nije davao nikakve znakove života. Mislili smo, umrijet će. Kada smo izgubili svaku nadu u njegovo ozdravljenje, došli smo u bolnicu i doktor nam je priopćio da se dedino stanje nevjerojatno u brzom roku popravilo. Nisam mogla vjerovati. Otada, deda baš i nije osobito dobro funkcionirao. Mogao je jesti samo određenu hranu, ali je zanimljivo to što je počeo sam sebi točiti Coca-colu! To me najviše iznenadilo.

Jednog dana u studenom, kad sam se vratila iz škole, mama mi je rekla da je deda opet u bolnici. Tata, baka i ja otišli smo njemu drugi dan. Bio je na intenzivnoj, u Šoku. (tako sam čula). Doktor koji ga je operirao rekao je da su ga doveli u bolnicu radi slijepog crijeva. Nagađali su na upalu slijepog crijeva, no kad su ga "otvorili" otkrili su da su bili u krivu. Nije bilo ništa u redu sa bubrezima, a u plućima se nalazilo veoma puno vode te neka "mrlja". Nagađali su da je to vjerojatno posljedica vode, a voda posljedica prekomjernog ležanja.

I tako, malo po malo, opet se brzo oporavljao. Stavili su ga na Internu na intenzivnu. Poslije i na normalnu njegu. Tamo je odležao nekoliko dana i ...Znate već. Ne, sad ću počet plakat...

On me volio najviše na svijetu, i ja njega.

Sjećam se kad sam bila mala i onda me pitao: "Koliko me voliš?" , a ja sam raširila ruke koliko god mogu i rekla:"Ovoliko!"
Sjećam se kad sam spavala kod bake i dede. Pošto se u stanu nalaze samo dva kreveta, odnosno jedan bračni i kauč, a baka mi nije htjela dati da spavam sama, nisam nikad spavala s bakom, nisam htjela, sam s dedom, a on mi je prije spavanja uvijek pričao priče bilo iz svoga djetinjstva, bilo izmišljene bajke, a ja sam ga uvijek dirala po obrvama jer je imao dosta malo kose. Uvijek sam zaspala.
Sjećam se kada mi je napravio snješka.
Sjećam se kada mi je izradio nešto za brusit špic od šestara.
Sjećam ga se nasmijanog.
Sjećam se da nikad nije volio jesti rižu.
Sjećam se svih lijepih trenutaka s njime...
Sjećam se njegovih riječi iz bolnice dva dana pred smrt...
Šmrc.
Sjećam se njegovog sprovoda. Bio je velik. Došlo je mnogo ljudi. Onda sam plakala kao nikad u životu. Ne bih htjela sad o sprovodu...

Uostalom, ostao mi je u vrlo lijepom sjećanju.
Sada idemo na groblje. Joj, ja ne bi... Htjela bih sama ići na groblje.
Sada moram ići...

Malo kasnije...
Usput, jučer sam napisala super post o Božiću i nešto mi se smrdalo i sve se obrisalo. Potražila sam ga u skicama, no tamo je bio samo početak... Ah...
Ipak, sretan Božić svima koji ovo čitaju i ne čitaju i želim svima puno sreće, zdravlja, ljubavi u životu...

Ne mogu vjerovati da je već badnjak...
Moram, nažalost, priznati da mi je ovo najgori Božić (Badnjak) u životu. Bolesna sam, a ne da mi se ići kod doktorice. Svejedno će mi dati da pijem C - vitamin, kapam nos i pijem puno čaja. To i radim. OK, sve osim kapanja nosa. To mrzim. Onda mi u nosu bude tak grozno da je to za izludit. Užas. Ovako, prije manje od mjesec dana sam bila bolesna. Isto ovako. Bila sam kod doktoricei dala mi je nekakve konjske tablete (kapsule). Bile su kričevo narančaste i ogromenske. Amoksicilin. Inače, kad sam bila mala, voljela sam piti taj sirup. Čak i kapsule. Ali kad mi je dala Neke roze. Ja ne znam.... O čemu ja pišem... Ne mogu vjerovati. O rozim kapsulama. Svašta. Još ćete posumnjat da sam neka narkomanka.
Kad smo već kod toga, U ponedjeljak sam bila u knjižnici i obnotila članarinu te posudila dvije knjige. 13 malih plavih omotnica i Mi djeca s kolodvora Zoo. Male plave omotnice sam pročitala (sad ne znam šta da radim preko praznika, pa čitam). Inače, to je najbolja knjiga koju sam do sad pročitala. Obuhvaća i avanturu i ljubavnu priču i ljubav prema obitelji i ......
Tako dobra knjiga... Opet skrećem s teme. Uglavnom. Ova druga, Mi djeca s kolodvora Zoo je istinita priča koju prepričava glavni lik. Ili tako nešto. Uglavnom.

Christiane F s dvanaest je godina u omladinskom klubu Evangeličkog centra u Berlinu počela pušiti hašiš, a s trinaest jeu diskoteci prvi put kušala heroin. Postala je ovisnicom. Ujutro u školi, poslijepodne s prijateljima narkomanima (baš su joj neki prijatelji) na berlinskom kolodvoru Zoo, u potrazi za mušterijama s kojima će prostitucijom namaknuti novac za drogu. Majka dvije godine nije znala za dvostruki život svoje kćeri. Christiane u ovoj knjizi detaljno i otvoreno govori o tajnama djece za koje se najčešće prvi put dozna tek kada ih droga ubije. Poslije burnih godina u Americi i Grčkoj, danas 41-godišnja Christiane ponovno živi u Berlinu. Nakon posljednjeg odvikavanja opisanog u knjizi, morala se iznova više puta boriti protiv droge, jer za starog je narkića ponovni pad u heroinski pakao nažalost najčešća sudbina.

Ovo je bila biografija spisateljice. Na početku knjige je opisala svoje djetinjstvo.Evo nekih groznih citata iz knjige: Izvukao je bambusov štap i počeo me mlatiti po zadnjici sve dok mi se koža doslovce počela guliti.
Ja ovo više ne mogu. Ima takvih citata u knjizi bezbroj. Ovo mi je najgori do sad. Ne mogu više pisati o tome. Samo bih poručila svima koji ovo čitaju da nikada ne probaju bilo kakvu drogu. To sam naučila iz ove knjige. Nemam osobnog iskustva s takvim stvarima. Dobro, imam jednu lošu naviku. Grizem zanoktice. To i nije tako strašno u usporedbi s drogom i bilo kakvom drugom ovisnosti. Čuvajte se ovisnosti!
Baš i nije prigodno što o ovakvim stvarima pišem sada, na Badnjak. No, pisat ću i o prigodnim stvarima, ali sutra. Na Božić. Do sutra, ZBOGOM!
Pozdravljam Mariju, Nevenu, cijeli 8.d i sve koji ovo čitaju.

Četvrta je nedjelja došašća. Bolesna sam. Curi mi nos, a promukla sam još od petka. Svarno ne znam što mi je. Čini mi se da sam u posljednje vrijeme sve češće bolesna. Kao da sam prestala biti tako otporna na bolesti.... ili?
U petak u školi sam uzela neki papirić za zimsku plesnu radionicu. Sutra se mora doći u 16.30. u Društveni dom Opće bolnice Virovitica. Hjela bih ići na ples.Htjela bih naučiti plesati. Ne želim cijele zimske praznike provesti kod kuće. Malo mi je to bezveze. Čini mi se da mi mama i tata ne daju. Rekli su da će tamo biti jako puno djece te gužva. Meni je to super jer možeš besplatno naučiti plesati. Ne kažem ja da ne znam plesati, nego općenito.
Kad smo već kod plesa, jučer je bila finalna emisija Plesa sa zvijezdama. Finalisti su bili Zlata i Ištvan te Mario i Ana.
Ne znam za koga sam navijala. Nekako su mi oba para bila draga.Ipak, pobijedili su Mario Valentić i Ana Herceg.
Više ne znam što da pišem. Možda se danas još javim, ma ni sama ne znam....
Danas je i kalendarski prvi dan zime...
Pozdrav 8.d.

Evo i mene! Napokon sam i ja napravila blog! U njemu ću pisati o svom životu, životnim uspjesima i neuspjesima, školi koju mrzim i što mi se bude dalo. Nemojte mi zamjeriti ako ne budem često pisala postove. Imam malo slobodnog vremena, pa se bojim da neću stići pisati baš puno i često! By, by! Danas, odnosno jučer su počeli zimski praznici. Svima kojima iz razreda nisam čestitala Božić i novu 2009. (koje neću najvjerojatnije vidjeti do Božića) sretan i blagoslovljen Božić i sve najbolje u novoj 2009. godini! Sretne praznike želim svima...